Prometne nesreće u BiH dosegle su tijekom 2025. godine brojku od 42.762 zabilježena slučaja, što u prosjeku znači 117 nesreća svakog dana. Od tog broja, 8.124 nesreće imale su poginule ili ozlijeđene osobe, dok je 34.638 prošlo s materijalnom štetom. Brojke su otvorile raspravu među prometnim stručnjacima, koji upozoravaju da pooštravanje kazni samo po sebi neće promijeniti stanje na cestama. Potrebne su, kažu, sustavne reforme obuke vozača, kvalitetniji nadzor i ozbiljnija prometna kultura.
Što statistika prometnih nesreća u BiH govori o stanju na cestama
Brojka od više od 42.000 nesreća godišnje na razmjerno malom prometnom sustavu pokazuje da problem nije epizodan, nego strukturalan. Iako većina slučajeva završava materijalnom štetom, više od 8.000 nesreća s poginulima i ozlijeđenima ostavlja konkretan trag, kako u ljudskim životima, tako i u opterećenju zdravstvenog i osiguravajućeg sustava.
Profesor s Univerziteta u Sarajevu Drago Ezgeta smatra da postojeći sustav sigurnosti prometa treba temeljito reformirati i uskladiti s europskim standardima. U središtu njegove kritike je nedostatak kontinuirane edukacije vozača nakon što jednom dobiju dozvolu.
“Kako bi se vozači bolje pripremili za sigurnije i odgovornije sudjelovanje u prometu, također je potrebno pronaći nove kanale edukacije postojećih vozača koji bi unapređenjem svojih znanja i vještina mogli poboljšati sigurnost prometa, nove funkcionalnosti vozila, novi pristup rizicima u prometu i nove cjelovite poglede na sigurnost prometa.” — Drago Ezgeta, profesor, Univerzitet u Sarajevu
Kazne nisu dovoljne bez kvalitetne provedbe
Profesorica Ivana Lasić iz Srednje prometne škole u Mostaru ističe da problem nije isključivo u zakonskim okvirima, nego u načinu na koji se ti zakoni primjenjuju na terenu. Po njezinom mišljenju, fokus treba biti na kombinaciji strožih sankcija za najteže prekršaje i ulaganja u prevenciju.
“Treba pooštriti kazne za najteže prometne prekršaje poput vožnje pod utjecajem alkohola, prekoračenja brzine i korištenja mobitela tijekom vožnje, ali i više ulagati u preventivne edukacije, kampanje te modernizaciju prometne infrastrukture.” — Ivana Lasić, profesorica, Srednja prometna škola Mostar
Lasić smatra da stroža pravila bez redovite kontrole prometne policije najčešće ne daju veliki učinak. Stvarno smanjenje broja nesreća, prema njoj, dolazi tek kad se podigne razina prometne kulture, što je proces koji traje godinama i uključuje obrazovni sustav, medije i obitelj, ne samo policiju i sudove.
Mladi vozači i pitanje iskustva
Posebna pažnja u raspravi posvećena je mladim vozačima. Prema statistikama, oni češće sudjeluju u prometnim nesrećama, prije svega zbog nedostatka iskustva, a dodatni rizik predstavljaju noćna vožnja, neprilagođena brzina i korištenje mobitela tijekom vožnje. Ezgeta zato traži unapređenje pristupa obuci kandidata za vozače i proširenje programa edukacije.
Lasić, koja s mladim kandidatima radi izravno, naglašava da problem nije nužno u dobi, nego u načinu na koji se iskustvo stječe.
“Problem često nije dob, nego loša prometna kultura i slaba provedba zakona koji je na snazi. Stroža pravila bez redovne i kvalitetne kontrole prometne policije često ne daju velike rezultate. Po meni fokus treba biti na sigurnom i stvarnom stjecanju iskustva, a ne samo na strožim kaznama.” — Ivana Lasić
Kao jedno od mogućih rješenja navodi uvođenje probnih vozačkih dozvola, sustava koji u različitim oblicima već postoji u nizu država Europske unije. Kandidat nakon položenog ispita određeno razdoblje vozi pod strožim uvjetima, s nižim dopuštenim granicama (na primjer, niža tolerancija alkohola, niža maksimalna brzina, obvezna oznaka na vozilu), a ozbiljniji prekršaji u tom razdoblju nose teže posljedice.
“Primjeri iz Njemačke, Austrije i Francuske pokazuju da kombinacija probne dozvole, edukacije i strožeg nadzora može smanjiti broj prometnih nesreća među mladim vozačima.” — Ivana Lasić
Zdravstveno stanje vozača kao zanemarena dimenzija
Ezgeta upozorava i na područje koje se u javnoj raspravi rijetko otvara, a to je sustav nadzora zdravstvenog stanja vozača svih kategorija. Trenutno postoji niz situacija u kojima vozač s promijenjenim zdravstvenim stanjem, privremenim ili trajnim, ostaje za upravljačem bez ikakve formalne provjere svoje sposobnosti.
“Potrebno je u Zakonu definirati odgovornost zdravstvenih institucija koje prilikom utvrđivanja dijagnoza koje utječu na sposobnost upravljanja takve obavijesti dostavljaju nadležnim tijelima, ali i vozačima. Zakon bi trebao definirati i odgovornost vozača koji pri promjeni zdravstvenog stanja, privremenoj ili stalnoj, koje umanjuje sposobnost za vožnju, u takvim situacijama ne smiju upravljati motornim vozilom.” — Drago Ezgeta
Riječ je o pristupu koji se već primjenjuje u nekoliko zemalja članica EU-a, gdje liječnici imaju zakonsku obvezu prijaviti određene dijagnoze nadležnim tijelima, što nije pitanje narušavanja privatnosti, nego javne sigurnosti.
Obijesna vožnja, mobitel i razlike u odnosu na EU
Među specifičnim problemima izdvaja se i pitanje obijesne vožnje. Ezgeta podsjeća da BiH, za razliku od većine zemalja EU-a, obijesnu vožnju i dalje tretira kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo, što čini zakonsku reakciju znatno blažom u odnosu na težinu samog ponašanja.
“Posljednja izmjena zakona koja regulira obijesnu vožnju kod nas u BiH još uvijek je tretira kao prekršaj, dok je u EU obijesna vožnja kazneno djelo.” — Drago Ezgeta
Lasić paralelno upozorava da je korištenje mobitela tijekom vožnje danas jedan od glavnih uzroka distrakcije vozača i ozbiljan sigurnosni problem na cestama. Riječ je o ponašanju koje statistički postaje sve značajniji čimbenik u nastanku nesreća, a koje se još uvijek ne percipira s istom razinom ozbiljnosti kao alkohol ili brzina.
Što sve ovo znači za kandidate za vozače
Za buduće vozače poruka stručnjaka razmjerno je jasna. Položen ispit nije završetak obuke, nego njezin početak. Prvo razdoblje samostalne vožnje, pogotovo prve dvije do tri godine, statistički je najrizičnije, a sustav probnih dozvola koji se spominje u raspravi upravo na taj period i cilja.
U praksi to znači da kandidati koji ozbiljno prilaze pripremi za vozački ispit, koji teoriju ne uče samo radi prolaska, nego radi razumijevanja prometnih situacija, ulaze u promet s realno boljim izgledima da neće postati dio statistike. Razumijevanje propisa, prepoznavanje rizika i ozbiljan odnos prema vožnji od prvog dana, čine razliku koju nijedna kazna naknadno ne može nadoknaditi.
Obojica sugovornika, profesor Ezgeta i profesorica Lasić, slažu se u jednoj točki. Same kazne nisu dovoljne bez kvalitetnije prometne kulture, ozbiljnije edukacije i učinkovitije provedbe zakona. Brojka od 42.762 prometne nesreće u jednoj godini nije problem koji se rješava jednim zakonskim amandmanom, nego postupnom promjenom načina na koji društvo razmišlja o sigurnosti u prometu. Ta promjena počinje u auto-školi, ali se ne završava polaganjem ispita.
